Nisam timski igrač
RAMBO AMADEUS HUDINI MEDIJSKE MIMIKRIJE
Nisam timski igrač
Menjao je imena pod kojima se predstavljao u javnosti, ali, bio rudar Nagib Fazlić Nagon, Rambo Amadeus, Rambo, Ranko ili Svjetski Mega Car, držao je izvor svog estradnog adrenalina bakteriološki ispravnim. Preteča mnogih neobičnih ideja na medijskoj sceni, ali je plovio i zarađivao i na takozvanom narodnjačkom talasu
Od 1988. kada se pojavio na domaćoj estradnoj sceni s albumom “O, tugo jesenja”, pa do najnovijeg hit kompakt-diska “Oprem dobro” (B92), Antonije Pušić je neprestano ispoljavao osoben talenat za pretapanje intelektualnog i analitičkog u ono “narodsko”. Situaciju koju je, ne samo na muzičkom planu, zatekao, definisao je odmah kao “turbofolk”, kumujući sinonimu za mnogostruki civilizacijski fenomen koji je zapljusnuo Balkansko poluostrvo početkom devedesetih godina prošlog veka. Surfujući na granici umetnosti i kiča, uspešno je, pre svega zahvaljujući besprekornoj muzičkoj matrici kao jedna od najizrazitijih autorskih ličnosti, nametnuo originalnu remiksovanu muzičku misao. Rableovskim jezičkim kalamburom krčio je estradni put od kamenom popločanog Herceg-Novog, do granita Knez-Mihailove, blata “Egzita” ili mira ljubljanskog Tromostovlja.
Kako je, zapravo, formiran njegov ironično-farsični doživljaj sveta? Od koga je nasledio hladnokrvan, poseban i prepoznatljiv humor kojim dopire do najdubljih istina i, posebno, od koga je nasledio ili naučio leksički kalambur koji ga je proslavio - pokušali smo da saznamo, uz mnogo muka, od Ramba Amadeusa?
- Majka je predavala srpski u gimnaziji, a otac je bio direktor muzeja. Kroz kuću su nam prošli mnogi ljudi: od majstora koji popravljaju kišobrane i pegle, pa sve do Iva Andrića, Branka Ćopića i mnogih drugih poznatih i uspješnih umjetnika i naučnika koji su birali Herceg-Novi kao životnu bazu. Bili su to dugi razgovori. Kao klinac sam, čučeći na svojoj noši, slušao kako se ti ljudi u društvu roditelja slatko smiju svemu i svačemu. Valjda je ta navika da sjedim na noši i kakim pred puno ljudi uticala na izbor mog kasnijeg zanimanja. Naravno, tu je i uticaj novskog jedriličarskog kluba “Škvera” gdje se stvarno okupljala vrlo neobična i duhovita ekipa - opisuje na svojstven način sećanja na detinjstvo u Herceg-Novom.
Spadalo saveznog značaja
Na pitanje zašto se okrenuo prosvetiteljskom prepoznavanju primitivizma i gluposti, a ne sportskom jedriličarstvu u kome je, po takmičarskim rezultatima, imao sve naznake izuzetne karijere, opet u svom stilu, odgovara kako nema utisak da se on do sada bilo čemu posvetio i da mu se u ovakvom okruženju čini da gubi vreme i ne čini ništa korisno.
Tek, strast ka kroćenju vremena u poznatom morskom letovalištu iskazivala se obično sportskim aktivnostima i željom da zaradi za profesionalni alat svakog muzičara.
- Mali grad živi sporo, ne gubi se vrijeme na transport, djeca se kreću sama, bez pratnje roditelja, sve je pješke u krugu od deset minuta, pa je dan dug i dovoljan za razne stvari. Auto nikad nismo imali, ali barku uvijek. Stalno smo išli na izlete, usput je stari pendulao, pa bi uvijek na stolu imali sveže ribe. Jedrenje mi je odgovaralo jer volim individualne sportove, preveliki sam egocentrik da bih se mogao uklopiti u bilo kakav tim. Ali, sport izuzetno cijenim i volim da se bavim skijanjem, jedrenjem, ronjenjem, biciklizmom… Naravno, danas sve u veoma penzionerskoj mjeri. Pogledam ponekad na televiziji gimnastiku, skijaške skokove, klizanje na ledu, ritmičku gimnastiku i boks, mada ne volim da gledam druge kako se bave sportom, prosto ne razumijem navijanje kao socijalnu aktivnost - objašnjava Rambo.
Proveravamo priču da je smisao za humor nasledio od oca arheologa, koji je, navodno, umeo dobro da tera šegu. Kako je, na primer, umeo da na hercegnovskoj plaži neprimećeno zaroni, a onda niotkuda izroni pred raspilavljenim nemačkim turistkinjama sa pitanjem: ‘’Das ist Budva?'’ One bi zaprepašćeno odgovorile: ‘’Aba, najn, das ist Herceg Novi'’ - na šta bi on nehajno rekao: ‘’Ah, zo, danke'’ - i zaronio. Potom bi se na njihove zaprepašćeno-zadivljene poglede, izgubio iz vidokruga sve do večeri, do igranke gde bi, naravno, bio zvezda…
- Nije to njegova zajebancija, nego od Anđelka Arnautovića, slikara i velikog spadala. Međutim, stari je napravio milion i kusur drugih šala koje su ušle u legendu. Imao sam običaj ranije da mu govorim, kad bi se nešto naljutio na mene: Stari, jebi ga, ti si zajebant republičkog, a ja saveznog značaja - objašnjava Rambo.
Ali da bi postigao rang spadala “saveznog” značaja, Rambo je morao dobro da se potrudi, čisteći plaže i prevozeći barkom turiste.
- Da, meo sam plažu jedne godine. Burazer je radio u hotelu i metenje plaže je, između ostalog, bilo njegovo zaduženje. Ali, za jednog šesnaestogodišnjaka, tri godine starijeg od mene, potencijalnog švalera, to mu je vrlo smetalo. Ja još nisam imao tu vrstu ambicije prema djevojkama i uživao sam što mogu da mu pomognem. Najgore je bilo što su ljudi ponekad vršili nuždu u kabinama za presvlačenje, a ja sam to morao da čistim. Danas sam izuzetno ponosan na taj period svog života. Čini mi se da je čišćenje tih fekalija bilo nešto najuzvišenije što sam uradio u životu. Kažem, bila je to usluga burazeru koju je on znao izuzetno da cijeni. Na kraju sezone kupio mi je pojačalo za gitaru. Godinu dana kasnije dao sam to svoje prvo pojačalo u zamjenu za ovo sa kojim sviram i danas. Dakle, svaki put kad upalim mog bar trideset godina starog ‘’maršala'’, s ponosom se sjećam te plaže i pored nelagode. Transcedirao sam oko tih govana koja su se spokojno šepurila u kabinama za presvlačenje i maštao kako ću jednog dana biti zvijezda - šalom boji nekadašnju zbilju.
Nastavilo se sviranjem pank muzike, ali i sa grupom “Egzodus” koja nastupa sa svojim benignim repertoarom na terasi hotela “Plaža”, a koji se proslavio na otvaranju Zimskih olimpijskih igara u hotelu “Bristol” u Sarajevu, osamedesetih. Onda studije turizma u Beograd.
- Pa, nismo imali love. Zato sam svirao u “Egzodusu”. Roditelji, profesori, digli kredit za kuću, buraz otišao na studije, pa je stvarno bilo nemoralno da se pankerišem u trenutku kada sam mogao platu od stare da zaradim za jedno veče svirajući maskenbale sa ansamblom “Egzodus”. To je bio pravi šou-biznis, a ne pankerisanje iza škole - priča Rambo.
Turbofolk pod lupom
Bio je to period koji je prethodio njegovom otkriću takozvanog turbofolk mentaliteta kao kontinuiteta onog do tada dominantnog, “partizanskog”, “udarničkog” i “jnaovskog”, koje je takođe stavio pod lupu na početku karijere.
Rambo je prvi, nakon beogradskih “Idola”, odnosno dok su još bili “Dečaci” Dragana Papića, shvatio ideološke mogućnostiu medijske, pa i tehnološke manipulacije. Menjao je imena pod kojima se predstavljao u javnosti, ali, bio rudar Nagib Fazlić Nagon, Rambo Amadeus, Rambo, Ranko ili Svjetski Mega Car, držao je izvor svog estradnog adrenalina bakteriološki ispravnim. Preteča mnogih žanrovskih ideja na medijskoj sceni, uključujući i elektronsku. Ali, i sam je zarađivao na narodnjačkom talasu.
- Odmah sam, kao student, počeo da radim. Prijatelji su mi ponudili da po fabrikama prodajem karte za velike koncerte narodnjaka. Tada, u socijalizmu, firme popout IMT, DMB ili “Rekord” u Rakovici, svojim su radnicima kupovale karte za koncerte. Iz cuga mi se događalo da uvalim i po dve hiljade karata za neku “Hit paradu” ili koncert nekog narodnjaka.
Radio sam i na gradilištu. Sjećam se, kad sam branio diplomski, da su profesori, kad smo se rukovali, primjetili da su mi ruke pune žuljeva. Bili su zgranuti, a meni je bilo smješno. Sjećam se, profesor istorije umjetnosti me je nakon toga svojim ‘’fićom'’ prebacio do kuće, toliko ga je ganula moja skromnost - opisuje Rambo.
On je tada postojeću turbofolk scenu u naznakama koristio i na jedan drugi, muzički način.
Ako je Njutn rekao kako je svoje delo izgradio “stojeći na ramenima džinova” koji su razmišljali pre njega, Rambo je muziku tipa “Role i Nervozni poštar” ili onu Borisa Bizetića, njene tekstualne i melodijske standarde, koristio kao vetar u jedrima svoje nespecifične karijere.
- Hm, možda, ali oni su imali neku ironijsku distancu. Više su me inspirisali oni bez distance. Nema mnogo toga da se kaže: tehnologija je dobar sluga i zao gospodar istovremeno, u svakoj branši, a najgrotesknije forme dobija upravo u muzičkom izrazu duha vremena. U tom, “turbofolk lancu” zapravo su producenti najslabija karika. Dobar producent bi od njih napravio čudo. Prosto je nevjerovatno da mi se niko od njih nije obratio za profesionalnu pomoć u produkciji zvuka. Taj strah od praznog prostora, od tišine, pretrpavanje muzičkih matrica svim i svačim, poslijedica su hiperprodukcije i odsustva iskrenog, autorskog pristupa. Bez brige, ima mnogo kiča i šunda u svim muzičkim žanrovima, naročito u klasici, poslednjih decenija - hladno kaže Rambo koji se, zapravo, prvo na sceni oprobao kao kompozitor i animator konceptualnog dela “Uspavanka za revoluciju”, pasiju za 28 usisivača koja je izvedena u Studentskom kulturnom centru.
Danas sve više vremena koje mu preostane posvećuje porodici koju, ako ćemo pošteno, nikada i nije zapostavljao. Pušići imaju tri sina.
- Fala bogu, djeca su mi najinteresantnije društvo. Više sam ja naučio od njih nego onai od mene - lakonski zaključuje razgovor Rambo Amadeus.
Milorad PAVLOVIĆ
Snimila Goranka MATIĆ
Uzeto sa sajta Ilustrovana Politika
